Karlovac je mrtav grad. U Karlovcu se ništa ne događa. Želim što prije izaći iz ove j***ne rupe od grada. Sve su to izjave koje sam kroz odrastanje u svom rodnom gradu slušao i pratio kako postaju toliko česte kao „dobar dan“. U nekoliko navrata sam ih i osobno izjavio. No konačno, maknuvši se s mrtve točke u svom životu i počevši nešto raditi, prihvaćajući svakakve odgovornosti koje su uz posao dolazile, shvatio sam puno toga. Zato sam i odlučio napisati blog upravo o temi „mrtvog grada“ te izbaciti jedno subjektivno mišljenje.
U osnovnoj i srednjoj školi najbitnije stvari za mene bile su igranje igrica, sviranje gitare i treniranje. Uživao sam u tome, kao i u izlascima s frendovima svaki dan. Igrali vani nogomet, igrali Call of Duty u igraonici, otišli van napit se ili imali utakmicu, nismo mogli uživati više nego što jesmo. No svejedno je u našim krugovima postojala ta slika „grada u kojem se ništa ne događa“. Zašto? Odgovor, odnosno više njih, dobio sam tek prošle godine. Makar imali najbolju ekipu na svijetu, najbolju djevojku/dečka, imali najbolji raiding guild u World of Warcraftu i razvaljivali u arenama ostale igrače, slika onoga čime ste okruženi dolazi radi konstantnog uspoređivanja sa slikama koje vidimo u medijima. Karlovac nije London. Karlovac nije Las Vegas niti Zagreb. I nema razloga biti. Ali može biti što god poželiš. Bitna je želja, bitna je motivacija i pozitivno okruženje. Najlakše je reći: „Ma daj ajde, ovaj fu**ing grad je mrtav, preselit ću se u Zagreb.“ Pasivnost, konzumerizam i isčekivanje da nam sve bude servirano na pladnju, iskreno mi je sve počelo ići na k****. Prvenstveno iz razloga što sam i sam bio takav.
Počevši volontirati i kretati se po cijeloj Hrvatskoj i ostalim europskim državama, shvatio sam koliko stvari nam je pod nosom, a da ih ni ne primjećujemo. Posebice količina kulture u gradu. Ali naravno, najveći problem je to što veliki bendovi dolaze u Zagreb, Split i ostale gradove, a ne u Karlovac (sarkazam). U Karlovac može doći i Ed Sheeran, i Kings of Leon, i Metallica, i Adele. Ali nitko ih ne želi dovesti. Zašto? Vjerojatno zato što su Severina i slični „zabavljači“ jeftiniji od svjetskih bendova i garantirano je da će se na njihovim koncertima najviše alkohola prodati. Možda sam u krivu, ali sam poprilično siguran da rečenica „What you do is what you get“, nije jeftina izdr**tina. Osobno sam imao priliku biti u organizaciji nekoliko festivala u Karlovcu, a i šire, i shvatio sam da ako imaš želju ne samo zabaviti se, nego i ostalima pružiti zabavu sa željom napretka, uspjet ćeš napraviti je**nu stvar.
Kao član organizacije tijekom festivala proživljavaš kaos, te trčiš po karlovačkoj „Promenadi“ jer na vašem festivalu upravo svira dvadesetak glazbenika na hrpi raznih instrumenata, od klavira i saksofona do violine i gitare. Mobitel ti zvoni svake dvije minute, trebaš biti na pet lokacija u isto vrijeme, a promenada je puna građana. Ali onda zastaneš na trenutak da uhvatiš malo zraka te vidiš bračni par s malom kćerkicom od otprilike 4-5 godina i vidiš osmijeh na njihovom licu dok uživaju u zvuku flaute, a njihovo dijete znatiželjno upire prstom i smije se. Trenutak kada shvatiš da si dio nečega što je upravo donijelo osmijehe na lica jedne manje obitelji, dobiješ nevjerojatan napadaj sreće i zadovoljstva i nije te briga to što ćeš na kraju dana biti izbijen od umora. Znaš da radiš pravu stvar. Zato, tko god čita ovu moju škrabotinu, zapamtite ovo: u Londonu, New Yorku i Barceloni ćete naći puno toga dobrog i lošeg. Svjetske dućane, Hard Rock Cafe, Starbucks, frikove, prosjake, lopove koji će vam u busu ili podzemnoj ukrasti sve što imate na sebi, poznate znamenitosti poput Big Bena i Kipa slobode. Ali nećete moći sjesti uz jednu od četiri rijeke u ljetno veče' s ekipom, gitarom i pivom.